Krsna slava

Krsna slava ili slava običaj je slavljenja obiteljskog sveca (nešto kao imendan koji se slavi kod kuće). Ovaj običaj se najviše povezuje sa Srbima, koji smatraju slavu jednom od specifičnosti svoje kulture, iako slave (koje nisu identične sa srpskog slavom) postoje i u Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji te u Bugarskoj samo oko Timoka. Slava se susreće i kod katolika u Boki kotorskoj, Konavlima, južnoj Hercegovini, Dalmaciji i Bosanskom Grahovu, kod Albanaca katolika, nekih Bošnjaka muslimana u Bosni i Sandžaku, pravoslavnih Vlaha, Goranaca i Hrvata na Kosovu (Janjevo i Letnica)

Pored obiteljske slave, postoje i crkvene, gradske, plemenske, pa čak i stranačke ili zanatlijske slave.

Neki autori smatraju da je slava ostatak slavenskog paganizma, koji je imao veliki broj bogova prije usvajanja kršćanstva. Pošto su Slaveni dugo živjeli u rodovskom društvenom uređenju, razumljivo je što se kod njih dugo očuvao kult predaka. Tako, na primjer, običaj slave najvjerojatnije predstavlja zamjenu obiteljskog, odnosno rodovskog poganskog zaštitnika kršćanskim svecem zaštitnikom.

Drugi vjeruju, da su Srbi usvojili ovu tradiciju u vrijeme pokrštavanja, krajem 9. stoljeća. Neki vjeruju da se sam dan masovnog krštenja uzimao kao dan sveca zaštitnika, drugi tvrde da je svako pleme usvojilo svog zajedničkog zaštitnika, dok ostali i dalje tvrde da slava samo predstavlja sveca koji je zamijenio prethodnog poganskog boga-zaštitnika. Ponekad bi se dogodilo, da se nova slava usvoji kada postoji vjerovanje da se neki svetac zalagao za neku vrstu spasenja. Novi svetac bi bio usvojen na mjestu starog, čiji dan bi se i dalje obilježavao paljenjem svijeće, ali s mnogo manje slavlja.

Slava se nalazi u Nacionalnom registru Nematerijalnog kulturnog nasljeđa Srbije, a 2014. godine je upisan i u UNESCO-ovu Nematerijalnu kulturnu baštinu.